Monday, February 4, 2008

it all begins, beneath the skin...

Ovaj most najbolje oslikava stanje moje svesti koja je sve samo ne stabilna. Sve sad počinje da se transformiše kao da nikada nije ni bilo čvrstih i jasnih granica i postojanih oblika koje sam ja zamislila u svojoj glavi i pokušavala da održavam veštim potezima taktike zvane deny and forget.

Promenila sam posao. New Year, new start, new-old president, better prospects of life. I onda sam se malkic uplašila. Usled smanjenja posla, jer kad si nov ti učiš ali mnogo sporije nego što si radio do juče i ti vakuumi u 9to5 ostavljaju mesta raznim stvarima koje počinju da vam se motaju po glavi i prave crve sumnje...And it begins...

Ovih dana, posle Cat Power weekenda, uz prelaz preko Damiana Rice-a, slušam samo i isključivo Siouxsie And The Banshees. Na repeat. Sve vreme. Siouxsie mi je apsolutno fenomenalna osoba. Post-pank slušam samo kada mi je u poseti Majesty i kada ona suvremeno zagospodari našim kompom. Sad za vikend me potpuno opčinila i nekako bacila u određena pensive raspoloženja koja mi i nisu baš potrebna sad, da se razumemo, kada pokušavam da se naviknem na novu sredinu.

Nova sredina je neverovatno pozitivna i opuštena. Ja sam smirena i čini mi se profesionalna, bar se ja tako osećam. Pokušavam da zapamtim imena i osobe, poslovne kontakte i šta mi je zadatak kao takav. Treba li pomenuti da opet radim u NGOu. :) nisam mogla da odolim - moje odluke su krajnje racionalne da se razumemo ali i krajnje nesvesne. Ja radim od 9 do 5 i nije baš da pomažem siromašnima ni da lečim leprozne ali se kao trudim da uradim nešto as a socially aware person. I tu se tešim da radim za one za koje treba raditi - za klince koji čine 20% naše populacije, koje u školi uče samo da bubaju, koji ne znaju da saslušaju druge ljude a da ne pominjem da im je jedina zabava TV, da ne razmišljaju da se druže i udružuju i da su u takvom dobu da odrasle smatraju dosadama i pretnjom njihovoj individualnosti. A da nemaju ukusa i stavove i da im niko nije rekao da se mogu žaliti ako im je loše i da se njihovo mišljenje zaista uvažava i da ima neko ko želi da ih uputi, da im pokaže, da ih sasluša kao odrasle osobe. Sećate se filma Meet the Fockers kada Ben Stiller guguče dok pokušava da priča sa bebom a Robert De Niro mu kaže da ne budali i da ga beba sve razume i da priča normalno sa njom. To mi se negde dojmi kao smisao moje daily angažovanosti.

Da se razumemo - korporacije - uz sve lepo objašnjenje Elliota Smitha - "
There's a silver lining in the corporate cloud" - ne mogu ja to...Nije da sam probala i još uvek ostavljam ta vrata otvorena - ali ta competitiveness - run and die - za sada sam off that track...opet kažem ostavljam ta vrata otvorena.

I o čuda Facebook me opominje da pročitam već jednom Saturday i preselim je u policu sa pročitanim knjigama. Da napravim veliko čišćenje police. Da sredim sobu i stan. Da presadim cveće. Da konačno položim taj TOEFL u petak sa dovoljnim skorom za prolaz. Da napišem normalan esej. Da imam toliko sreće da mi "legne" tema.

Pročitala sam divnu knjigu za vikend. Da se razumemo, meni je Middle and Far East totalna nepoznanica i ja sam najstrašniji evro- i amerocentrik...čitam samo dela te hrišćanske kulturne tradicije dok me islamska i istočnjačka uvek asociraju na nekategorisane pojmove nepoznate mojoj svesti...Ova knjiga - The Kite Runner - ima toliko hrišćanskih motiva a tu je i priča o Avganistanu i američkoj emigraciji...priča u kojoj su Rusi naravno zločinci a Amerikanci zemaljski raj u kome je moguće pronaći sebe, nametnuti se u zemlji free marketa i ostvariti američki shopping san - koji prekida hrišćanski osećaj krivice, žaljenja i dužnosti kao motivi koji su verovatno univerzalni samo što ja, konCentrisana na ovaj svet, nisam na to do sada obraćala pažnju. Knjiga me podsetila na film za koji sam, ja pretpostavljam, otplakala najviše suza ikada Turtles Can Fly. Možda sam samo toliko ronzala na Breaking the Waves, koji nikada u potpunosti nisam razumela do kraja. The Kite Runner je priča o prijateljstvu između dva dečaka. U svetu odraslih laži. U svetu duplih standarda.

I onda opet kako i zašto da se bavim decom. Neracionalno krajnje, ali meni to ide. I razumem i umem da dam konstruktivan predlog. Da se razumemo - ja uglavnom srednjoškolce ne podnosim - veliku većinu jer su samoživi i sve mere u materijalima - lepoti, bogatstvu, koži, i ostalom. Ali ne svi. Kao što je i na prethodnom poslu bilo, da suma sumarum, od mog celodnevnog angažmana profitira fifteen lucky people, tako i ovde - ne garantujem niti mogu da obećam da treba i da ću uspeti svima da pomognem. Ali bar nekoliko srećnih koji se nađu tu u pravom trenutku - jer dobar timing je sve. I jedino što želim je da posao bude završen kako treba. Jer sam uspela, da ipak u godinama čeličenja u polu-volonterskom radu naučim sebe, inače jako naporna disciplina, da je to samo posao. Full stop. I tu ima budalaština i praznog hoda. Ima i prećutkivanja i savijanja kičme. Ali kada se svetla pogase, nešto ima kraj i svrhu i ja za dublje ne pitam jer su odgovori uvek dvosmisleni i ko bi se uostalom baktao sa tim.

Na FEST-u ću gledati - Princa od Papira, Kena Louča, rumunske filmove, i još što šta valjda, sad nisam ni pregledala program baš detaljno ali se nadam da će me filmski prijatelji apdejtovati. Volela bih da ako stignem odem i na neki filmić sa nordijske panorame - jer kako je moj brat jednom lepo prokomentarisao lepotu skandinavskih filmova i jednostavnost emocija koje izazivaju - rekavši da su to srećne zemlje koje su stigle do stadijuma da gaje kinematografiju koja je produktivna u svakom smislu i da je možda mi ne kapiramo do kraja jer smo navikli da kusamo baklave umesto biskvita. :) lepo jednostavne stvari...

Kada smo kod muzike - gledala sam Juno. Baš sam imala problema sa tim filmom. Tokom i posle filma sam mislila mislila mislila...Okej pročitala sam većinu komentara i kritika - dok se nisam smorila naravno. To je indie film. Po priči i načinu izvođenja. Scenario je pisala bivša striptizeta koja nije bila u štrajku (nesolidarna znači a inače nominovana i za Oskara i BAFTA-u za najbolji originalni scenario - dok jednom ne smrke drugom ne...) i inače je bivša odvratajzerka.
Ovo je copyright-ovan izraz i morate se obratiti jednom od momaka sa SS bloga za pravo korišćenja.

Juno je teenage pregnancy komedija. Muška ekipa je pokupljena iz serije Arrested Development. Pitate se šta može da bude smešno u tinejdžerskoj trudnoći? I da li u filmu ima hrišćanskih motiva? Da ne pomislite da sam poludela, ja sam i dalje neviđeni anti-klerikalista naročito otkad onomad videh da ima crkveno obdanište - ali posle Dogme i blesave Jeneane Garofalo ja sam očekivala da se ova komedija opet pošali sa puritancima između dva okeana i da lepo odslušamo B&S, All the Young Dudes i The Moldy Peaches i da se isključimo, posle naravno nekoliko repeatova.

Juno je film po mom mišljenju sjajnih dijaloga. Ja volim da pričam pretenciozno i ne trućam kada kažem da znam tinejdžere koji tako isto govore. Ili se bar prave da me razumeju. Naravno da će neko na žalost gledati filmove tipa "Yo, dude" i ostale gluposti. Naravno ovo je filmska fikcija i istina je da ljudi ne govore baš toliko pretenciozno i ga ne koriste žargon baš do tih razmera. Sećate se, film je nečija rastegnuta mašta? Let's entertain us? Mislim sigurna sam da ovaj film neće povećati inako preveliki procenat američkih tinejdžerskih trudnoća - i da je njihov problem realno u puritanskoj neprosvećenosti i zatucanosti sa jedne strane a i psihoanalitičkog i precizno naučničkog pristupa seksu kroz sexual education - decu treba obrazovati ali i smatrati odraslima, ukoliko je to moguće. Znači to je pitanje stava a ne znanja. Naravno da neće razumeti sve reči i pretenciozna objašnjenja ali deca znaju da čitaju stav mnogo bolje nego što to odrasli kontaju.

I Juno pokušava da prikaže zdrav stav prema životu i odrastanju, odogovornu reakciju i dealing with difficulties ali na jedan krajnje duhovit način, kroz smešne situacije i upsidedown dijaloge i ironični osvrt na ljudske odnose. I sad ja treba da kažem da je film loš zato što je nerealan? I'te molim vas... recimo pesma - So Nice So Smart - "I like boys that like their mothers" :) meni se čini da svi ljudi koji su voleli teenage heroje iz My So-Called Life i Freaks and Geeks moraju da se nasmeju i Juno. Tomboy devojka i zaljubljeni štreber.

I kad pomenuh Arrested Development - čudno je kako su geek teenage tata sa jedne strane i music geek potencijalni tata sa druge strane stavljeni kao suprotnosti dva ista potencijala koja su se razvijala i razvijaju u pogrešnom smeru. Klinac je iskren i zbunjen ali zna šta želi i ne laže o tome dok je odrasli geek - čiji lik je, uz previše meni se čini očiglednih i malkic banalnih paralela - pomalo građen po uzoru na Roba Gordona - izgubio directions negde usput i odrastao ne snalazeći se a sad je vakuumu između sopstvenih i očekivanih želja. Samo ova Lora ovde nije kao Hornbijeva - hrišćanski - pardon - forgiving - nego u svetlu sve većeg broja samohranih majki po izboru - ona je neka vrsta 21st century mame - "pa dobro, ne mogu da nađem dovoljno zrelog muškarca koji hoće da bude tata - nema veze - sama ću." Ovo me malkic previše podsetilo da ono što ne volim kod tih pojednostavljivanja da bi se lakše gradili likovi i odnosi među njima, ali 'ajde oprostiću joj ako je htela to da ilustruje...

I naravno da ne propustim da pomenem da uvek razmišljam o Belle and Sebastian zbog kojih sam prvenstveno i ogledala Juno. Kada su oni u pitanju ja uvek obraćam obraćam pažnju na lyrics-e i to da li je Stivie pravio aranžmane, jer odmah primetim Beatlese i Dylana i da li je Isobel pevala back vocals i Mick svirao trubu ... recimo Piazza, the New York catcher - "I will be your Ferdinand and you my wayward girl"... su Ferdinand i Miranda iz Šekspirove The Tempest - lovers from the Brave New World. Dok sam onomad naivno verovala da ću magistrirati na Šekspiru a ne na nekoj praktičnoj temi - ovo mi je uvek bila jedna od omiljenih pesama B&S...
I još kad kaže - San Francisco’s calling us...

Pustila Leslies...simple northern life...